Laz
Pre neki dan, a mozda i sat, sam imala fantastican tekst o laganju..ali sam ga svojim nespretnim prstima obrisala. Srecom, ta tema je toliko neiscrpna da bih mogla u nedogled da bacam nove misli, ne obaziruci se na prethodne.
Elem, pre sam imala tu sjajnu maksimu da ne volim da me lazu i da to ne prastam. Godine i iskustva te iz snoba pretvore u roba, pa sam tako i ja promenila misljenje. S obzirom na to da se vise ne obazirem na tudje lazi, apsolutno mi je svejedno da li ljudi govore istinu ili ne. Ima vec dosta da sam razvila tu sjajnu sposobnost da prepoznam laz na keca. Znam ja da ma kakva osecanja gajila prema laganju, taj fenomen ljudska vrsta nece tek tako lako ostaviti. Zbog takvog stanja stvari od nevoljenja lazi presla sam na nerazumevanje njihove konstantne upotrebe. Svi znamo kakav je osecaj kad te gledaju u oci i lazu gajeci iluzije da si naivcina koja ce popusiti bilo kakvu vrstu sranja koja mu se servira. Meni u celoj toj situaciji jedna stvar nije jasna, zasto trositi reci, vreme i zivce? Razumem ja da nam je svima u prirodi da lazemo. Malo, veliko, slatko ili pak otrovno, ali svi znamo da slazemo kad nam zatreba. To je sasvim ok, ja u potpunosti podrzavam onu sjajnu da sto ne znas ne moze ni da te zaboli. Ali kad su ljudi od tih malih belih lazi presli na potpuni besmisao udaljavanja od istine do te mere da se gubi razum? Da li smo postali toliko ocajni da se svakodevno lazemo bez obzira na posledice?
Razmisljala sam o klasicnom primeru laganja, svima nama veoma bliskom, bar u jednom momentu zivota. Prevara u iole(ali ne preterano)ozbiljnoj vezi. Ljudi se po tom pitanju dele u dve kaste. S jedne strane su poborci malih belih lazi, ljudi s manjkom savesti, ali veoma svesni posledica iskrene situacije. S druge strane su utopisti koji od lazne veze beze laganjem sebe da bi jedina ispravna stvar bila iznosenje istine na videlo. Iskreno sagledavsi, ovi drugi su budale, pa svi mi znamo da istina nadje svoj put do povrsine kako god okrenes. Sad se postavlja pitanje da li laz dobija na tez
